4 promjene koje su se morale dogoditi za moj stan zadovoljile su moje potrebe pristupačnosti

Imao sam 25 godina kada sam se iselio iz mamine kuće, što ovih dana nije neobično. Prema analizi koju je proveo Istraživački centar Pew52% mladih u dobi od 18 do 24 godine živjelo je s jednim ili oba roditelja u srpnju 2020., što je najviši vrh od Velike depresije. Osobno sam bila uzbuđena što ću biti sama jer kao osoba s invaliditetom ljudi nisu očekivali da ću napustiti roditeljski dom.

Kada se većina ljudi iseli, traži se nekoliko stvari: lokacija, pristupačnost, sigurnost. Međutim, kao korisnik invalidskih kolica, trebalo mi je više, poput pristupačnih ulaza, većeg stana, dostupnih i pristupačnih sigurnosnih opcija te sigurnosnog puta za hitne slučajeve. Većinom sam uspio provjeriti sve na tom popisu (moj stan je dovoljno velik da primi moja invalidska kolica i ima pristupačna kupaonica), ali primijetio sam da još uvijek postoje moje potrebe koje u početku nisu bile zadovoljene. Uz pomoć svojih upravitelja zgrada, uspio sam izvršiti te prilagodbe - ne samo za sebe, već i za druge osobe s invaliditetom i starije stanovnike.

Evo svih promjena koje je trebalo napraviti da bi moj stan bio dostupan. Da budemo jasni, ovaj popis nije iscrpan i specifičan za moje osobne potrebe. U konačnici, uvijek će postojati više što upravitelji zgrada mogu učiniti kako bi životne situacije učinili dostupnijim za sve vrste invaliditeta.

1. Moja invalidska kolica

Iako je to izvan dosega mojih upravitelja zgrada, još uvijek je jednako važno. Otprilike u vrijeme kad sam se iselio, trebao sam kupiti nova invalidska kolica, a moj stan je bio ono o čemu sam razmišljao kada smo počeli tražiti vrstu invalidskih kolica koja će mi trebati. Završio sam sa stolicom koja bi mi omogućila preživljavanje u mom specifičnom stanu. Kako bih mogao doći do svojih ormarića pri kuhanju i čišćenju, trebala su mi invalidska kolica koja će primiti ove visine.

2. Parkiralište

Kao osoba s invaliditetom, na sve svoje termine vozim se medicinskim kombijem. Kada sam se prvi put doselio u svoj stan, nije bilo određenog mjesta za kombi za parkiranje i sigurno odbacivanje mene ili bilo koje druge osobe. To se promijenilo kada su me jednog dana odvezli odmah kad se u svom autu zaustavio upravitelj zgrade. Shvatio je da je opasno da me ostave nasred parkinga i već sutradan su počeli slikati pristupačno mjesto na parceli.

3. Zvono na vratima kamere s tipkovnicom

Kad sam se preselio u svoj trenutni prostor, interfonski sustav je bio pokvaren. To je značilo da ne mogu provjeriti tko je dolje zvonio na moja vrata. Naposljetku je zgrada nadograđena na sustav koji je imao kameru i sustav šifriranja koji je isključio stanara tako da sam mogla otvoriti vrata bez ključa. Kao osobi koja može koristiti samo jednu ruku (a to je ruka kojom vozim svoja invalidska kolica), ovo mi je bila velika pomoć jer se nisam morao boriti s ključem niti čekati da netko u predvorju otvori vrata.

4. Ručke za vrata

Moj stan je izvorno bio opremljen standardnim okruglim kvakama, što obično vidite u većini zgrada, ali sam imao problema s otvaranjem vrata s tom vrstom kvake. Trebalo je više rada na zglobu nego što sam mogao dati, pa sam na kraju tražio da se zamijene kvake one s polugom koji se može gurnuti prema dolje. Ovo učvršćenje također mi omogućuje da otključam i lagano otvorim ulaz, tako da mogu ugurati svoja invalidska kolica do vrata da ih otvorim do kraja.

Iseljavanje je svima teško i svi ljudi imaju svoje zahtjeve, ali kada ste invalid, proces je drugačiji. Ove promjene nisu samo učinile moj život ugodnijim, već mi je omogućilo da preživim u svom stanu.